Osnovna škola August Cesarec Špišić Bukovica

            Vukovar zna što je rat

            U srijedu 4.11. krenuli smo u Vukovar. Na putovanju razmišljala sam o tome što će nas dočekati tamo. Putovanje je bilo lijepo, ali već samim ulaskom u Vukovar vidjela sam kuće koje nisu bile obnovljene, ili su bili razrušene ili su imale rupe od granata. Već na početku sam shvatila da Vukovar zna što je rat.
            Prvo smo otišli na predavanje o Domovinskom ratu. Vidjeli smo ratne snimke i to što smo vidjeli ne može se riječima opisati. Vukovar je bio sav razrušen i vladala je tuga. U prolazu smo vidjeli i vodotoranj. 

Kada smo došli u bolnicu, nismo imali dojam da je bila teško stradala u ratu jer je obnovljena. Opet smo gledali snimke, kako dolaze ranjenici, a najgore je bilo gledati malu dječicu (najmlađa osoba koja je poginula u ratu bila je beba od 6 mjeseci). Tu se postavlja pitanje: Ljudi gdje vam je srce? Kako možete zbog želje za većim teritorijem tako ugroziti živote male djece,a i odraslih? Vidjeli smo u bolnici kako je otprilike izgledalo tih ratnih godina, svi su ljudi, osim ratnika, bili u podrumu i to mjesecima.

Posjetili smo i dvorac Eltz koji je obnovljen i danas izgleda prekrasno, ali u ratu je bio bez krova, razrušen.
            Dan smo završili posjetom muzeju Vučedol gdje smo upoznali, vučedolsku kulturu.        Nakon prvog dana razmišljajući, shvatila sam da rata ne bi nikada trebalo biti jer sve se može riješiti mirnim putem. Je li bilo potrebno da danas ljudi pate od PTSP-a i da sanjaju rat, jesu li ljudi kad su kretali u rat razmišljali o posljedicama toga? Trebalo bi nekada i nas djecu pitati što mislimo o tome. Idući dan smo posjetili Spomen dom i Ovčaru gdje je posađeno 200 grmića u čast onih koje su odveli iz bolnice mučili i ubili, 200 ih je pronađeno, a još 60 osoba se smatra nestalima. Samo je jedan čovjek uspio pobjeći, bez njega možda nikada ne bi pronašli tu masovnu grobnicu. Među ubijenima bila je i medicinska sestra koja je bila trudna 6 mjeseci, a najmlađa ubijena osoba bio je dečko od 16 godina. Na putu prema Ovčari pokušala sam se staviti u situaciju u kakvoj su te osobe bile, kako su bili uplašeni i nisu znali kuda ih odvode. Tu je naše putovanje završilo. Teško možemo shvatiti kako je tim svima ljudima tada bilo. Rat uvijek donosi samo tugu i bol, a najgore je to što je toliko nevinih ljudi ubijeno (a većina njih nije kriva ni za što i nikome ništa nažao nije napravila, pogotovo ne Srbima). Ljudi koji su branili našu državu su heroji i njima u čast bi trebalo iz generacije u generaciju pričati o gradu heroju Vukovaru, bez obzira koliko to strašno zvučalo, neka sve znaju što su ti ljudi proživljavali. Oni ne smiju biti zaboravljeni.
            Htjela bih izdvojiti jedan citat Mahatma Gandhi-a o ratu: ,,Rat je najveća ljudska nevolja, treba sve činiti u miru i dobroti. Jer, činite li dobro, činite ga za sebe, činite li zlo, činite ga samome sebi."
            Nemojte započinjati rat, nikada, nikada više.

                                                                                                                                                                                                                                                                 Lorena Grgić 8.b