Osnovna škola August Cesarec Špišić Bukovica

1.  Znamo da živite u Suhopolju. Kako to da ste došli raditi u Osnovnu školu u Šp. Bukovici? Vaši prvi dojmovi.

Moje prvo radno mjesto bilo je u OŠ Suhopolje. To je bila velika škola s preko 1600 učenika. Tijekom deset godina broj djece se smanjivao, tako sam ja, kao najmlađa nastavnica njemačkog jezika bila tehnološki višak i ponuđeno mi je radno mjesto u Špišić Bukovici. Bila sam jako tužna, no svi su me u školi lijepo prihvatili. Uskoro sam se udomaćila i shvatila da je to škola kakvu si svaki nastavnik može samo poželjeti.                                       

2.  Sigurno ste mnogo toga doživjeli u vašoj bogatoj karijeri. Možete li nam izdvojiti nešto najzanimljivije što ćete uvijek pamtiti?

Ima jako puno zanimljivih stvari. Teško je izdvojiti nešto najzanimljivije. Možda, nekih smiješnih situacija, kada je njemački jezik uveden u prvi razred. Bilo je to za mene novo iskustvo u radu s malima. Dolazili su do stola, rekli da se pomaknem, sjeli sa mnom na stolicu. Gledali su kako sam obučena. Dirali su moj nakit.

Ili jedan učenik u 5. razredu koji nije surađivao u radu . Znao je da ja slikam i on je ohrabren tim saznanjem cijeli sat crtao i bojao drvenim bojicama. Pokušala sam ga uključiti u rad, ali sve je bilo bezuspješno. Na kraju sata došao je do katedre i pružio mi svoj uradak. Bio je to crtež žene sa šiškama, plave kose. Rekao je: „Ovo ste Vi! „Pogledala samženu i rekla da je suknja malo prekratka. A on će na to : „Da to ste vi , ali u mlađim danima“

3.  U ovoj školskoj godini niste bili razrednica. Je li Vam to nedostaje?

Da, nedostajalo mi je ove godine biti razrednica. Jako sam voljela imati svoj razred. Gledati svoje učenike i sudjelovati u njihovom odrastanju. Kao razrednici, mi učitelji, se jako vežemo za učenike. Osjećamo se, kao da smo im zamjenski roditelji, koji o njima brinu u školi.

4.  Koja je najvažnija stvar koju ste naučili tijekom svih ovih godina na poslu?

Od početka rada u školi shvatila sam da se prema svim učenicima trebamo i moramo ponašati kao osobi, jedinki za sebe. Dobar učitelj treba poštivati svakog učenika, kako bi i oni poštivali njega. Trudila sam se da tako djelujem i nadam se da su moji učenici to i osjetili. Nije bitno da svatko bude u mom predmetu izvrstan. Nekome jezik leži i s lakoćom savladava gradivo. Neki se moraju svojski za to potruditi. Neki jednostavno vide sebe u nekom drugom području. Ali sve to treba razumjeti i prihvatiti svakoga , kakav on jest. Oni su mala bića koja imaju svoj put i traže se. Nema ništa ljepše od toga kad se nakon puno godina sretnem sa svojim bivšim učenicima, a oni se jave i vidim da su mnogi pronašlii ostvarili svoj put ka uspjehu.

5.  Predavali ste brojnim generacijama učenika. Jesu li današnji učenici isti kao što su nekad bili?

Djeca su djeca, sada kao i prije. Ni mi odrasli nismo onakvi kakvi smo nekad            bili. Puno je toga u društvu što se ovih godina promijenilo. Naravno da su napredak i nove tehnologije utjecali i na nas i na današnju djecu. I to je dobro. Sve se mijenja, sve se kreće – panta rei-  kako  mi odrasli , tako i djeca.

6.  Odlazak u zasluženu mirovinu je pred vama, veselite li se tome? Hoće li Vam nedostajati škola i učenici?

Veselim se, premda sam i svjesna da zapravo još nisam svjesna da je došao završetak jednog životnog razdoblja . Mislim da ću tek na jesen, kada počne nova školska godina,shvatiti da postajem umirovljenik.

7.  Možete li izdvojiti na što ste bili posebno ponosni na vašem poslu?

Ponosna sam na sve one učenike koji su postigli nešto u životu. Na sve one koji su postali pošteni odrasli ljudi. Na sve one koji imaju svoje obitelji , jer učila sam i mnogu djecu svojih bivših učenika. Ponosna sam na ovu našu školu,naše učenike,  na svoj kolektiv i još mnogo što šta ….

8.  Da možete promijeniti jednu stvar u vašem bivšem poslu, što bi to bilo?

Možda bih promijenila ovo : bivšem…. Ha , ha , ha

9.  Osim što predajete njemački Vi i slikate. Kako spajate njemački sa slikanjem? Što Vam je draže?

To su moje dvije ljubavi, teško je rangirati što mi je draže. Jedno je bio moj posao, a drugo moj hobi. I jedno i drugo me čine ispunjenom i sretnom.

10. Kako to da ste odlučili biti nastavnica, a ne slikarica?

Rad u školi je bila moja prva ljubav. Sa slikanjem sam počela puno kasnije.

11. Koliko ste organizirali izložbi i jeste li osvojili neku nagradu?

Sudjelovala sam na puno skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu s mojim Klubom, na jako puno likovnih kolonija , a osim toga imala sam i tridesetak samostalnih izložbi. Velik broj mojih slika otišao je u humanitarne svrhe, na što sam posebno ponosna. Za svoj rad dobila sam Plamenac Mare Croaticum,  Srebrnu Paletu Općine Suhopolje,  Zlatnu paletu LIK-a Nikola Trick iz Viroviticu,  Priznanje Sabora kulture …

      12.    Dok slikate, je li Vam teško prenijeti Vaše doživljaje, osjećaje na               platno?

Ništa mi nije teško dok slikam. Slikam s ljubavlju i iz srca.

13.  Što još volite osim slikanja?

Volim putovati, družiti se s obitelji, prijateljima. Volim boravitiu prirodi, šetati sa svojim Turbom. (To je moj pas.)

14.  Kakvu glazbu volite?

Volim svu dobru glazbu, ovisi u kojoj prigodi slušam. Za odmor i opuštanje od klasike do revijalne glazbe. Za zabavu i ples rock, kada putujem sama slušam našu domaću zabavnu glazbu pa često i zapjevam u autu.

15.Volite li čitati?  Vaše najdraže knjige! Najomiljeniji pisci?

Volim čitati i relativno puno čitam i na hrvatskom , a i na njemačkom jeziku. Čitam i domaće i strane pisce, što mi dođe pod ruku. Od stručne literature, psiholoških stvari do beletristike. Volim Hessea. Njega mogu čitati i više puta istu knjigu.

16. Najdraže jelo!? ( sport, kolači ...)

Nastojim živjeti zdravo. Što se tiče sporta volim i prakticiram jutarnju tjelovježbu i večernje brzo hodanje. Jako mi je važan doručak. Odjela jako volim voće,povrće pa tjesteninu na sve moguće načine. A kolači, e tu nisam izbirljiva. Volim kolače, ali baš nisam vješta u pripremi. Imam sreću da i moj suprug rado jede kolače pa ih je počeo i peći.

17. Što Vas opušta?

Dobra glazba, dobra knjiga i naravno slikanje.

18. Želite li poručiti nešto našim učenicima?

Većina njih su dobra djeca, koja trebaju shvatiti da im njihovi roditelji, kao i mi učitelji želimo samo pomoći i usmjeriti ih na pravi put. Da će uvijek ljubav, pomoć i podršku naći u nama.

Neka se što više međusobno druže i provode više vremena na svježem zraku, a manje sjede za kompjutorom. Pravi i istinski prijatelji su puno vredniji od onih virtualnih.

Želim im poručiti da ozbiljno shvate svoje obveze i brinu o svom uspjehu tijekom cijele godine. Još uvijek će im ostati dovoljno vremena za zabavu.

                              Hvala Vam na intervjuu!

Učenice: Tara Vedriš i Iva Feketija

                                                                                       18.6.2018. u Špišić Bukovici.